Nestali svjetovi
Legenda u koju svi vjeruju
Platonova prica o
Atlantidi i opis njene tragicne propasti, tokom mnogih stoljeca smatrani
su legendom. Pa i danas, u naucnom svijetu ne postoji jedinstveno
mišljenje da li je ova hipoteticna civilizacija uistinu postojala. Možda
jeste, a možda i nije...
Postoji mnoštvo pretpostavki i
znanstvenih hipoteza o tome da li je Atlantida uopce postojala, gdje se
nalazi i zašto je (i kako) išcezla s lica naše planete. Najvažniji izvor
o njenom sjaju nalazimo u Platonovim "Dijalozima" ("Timej) u kojima
navodi pricu koju je za vrijeme svog boravka u Egiptu, oko 583. godine
pr. n. e., cuo grcki filozof Solon.
Gdje se nalazila?
Nekada, u
davna vremena, iza moreuza "Herkulusovi stubovi" (Gibraltar),
zabilježio je Platon, prostirao se veliki otok koji se zvao Atlantida.
Otok je imao površinu oko 154.000 kvadratnih milja, a na njemu je
živjelo oko 20 miliona ljudi. Zemlja je obilovala toplim izvorima, a u
šumama su živjeli slonovi i druge africke životinje.
Plodne ravnice
bile su ispresjecane mnogim kanalima, koji su služili kao vodeni putevi
za prijevoz razne robe i poljoprivrednih proizvoda. O bogatstvu ove
hipoteticne civilizacije govori podatak da je njen glavni grad bio
opkoljen visokim bronzanim zidovima, a dvorci, vile i hramovi bili su
prekriveni zlato i srebrom
Od 12.000. pa sve do 9000. godine,
Atlantida je gospodarila tim dijelom svijeta, upravljajuci gigantskom
mediteranskom carevinom, koja je dopirala sve do Egipta i Italije.
Atlanti su se borili za stvaranje takve državne zajednice u kojoj bi
ideali bratstva i prijateljstva predstavljali najvece blago.
No, "jednoga užasnog dana i jedne užasne noci", navodi Platon, "Atlatidu je progutalo - more!..."
Od
tada do danas o njoj je napisano preko 20.000 knjiga u kojima se iznose
bezbrojne pretpostavke. Jednu od posljednjih napisao je austrijski
inženjer Oto Henrih Muk, covjek veoma širokih pogleda.
Muk naglašava
da je Platon govorio istinu i dodaje da se Atlantida mogla nalaziti u
blizini Azorskih otoka, koji leže na udaljenosti od 1.200 kilometara od
Europe.
Šta je zapamtio Kromanjonac?
Ako je to tako, ova je
blistava imperija zasigurno imala svoje kolonije na Starom kontinentu.
Ali, gdje?! Primitivna keramika i primitivno orude Neandertalca govore o
tome da je Europa u ta davna vremena još uvijek preživljavala - kameno
doba!
Muk je obratio pažnju da je Kromanjonac, koji je bio viši
rastom i koji je bio na daleko višem kulturnom nivou od Neandertalca,
živio otprilike u isto vrijeme s Atlantima. Izvanredne slike divnih
ljudi sa bronzano obojenom kožom u pecinama Španjolske i južne Francuske
danas se pripisuju umjetnickim vizijama covjeka iz Kromanjona. Njegovi
ukrasi, orude za rad i drugi predmeti, bili su izradeni vještije i sa
znatno više umjetnickog ukusa od neandertalskih. Drugim rijecima, to su
ostaci jedne visoko razvijene kulture, koja u mnogo cemu predstavlja
kontrast u odnosu na primitivni nacin života neandertalskog covjeka!
Istražujuci
grobove Kromanjonaca, Muk je iznio pretpostavku da su oni bili žitelji
Atlantide. On je obratio pažnju i na sljedecu cinjenicu: ogromne oblasti
Europe za vrijeme egzistiranja hipoteticne civilizacije bile su jo
prekrivene snijegom i ledom, jer su gleceri poceli da se tope i nestaju
tek u 11. milenijumu prije nove ere. Zašto? Zašto topla Golfska struja,
koja danas zagrijava obale Europe, nije tada funkcionirala? Da je u tome
nije možda sprijecavala neka golema prirodna pregrada - Atlantida -
pita se Muk i dodaje da je Golfska struja zapljuskivala obale
legendarnog kontinenta, da je upravo ona stvorila onu blagu klimu o
kojoj je s oduševljenjem govorio Platon?!... Postoje li dokazi za takvu
tvrdnju?
Da, postoje!
Kakvu tajnu skrivaju jegulje?
Muk ih
je pronašao u neobicnom i za sada neobjašnjivom ponašanju europskih
jegulja. Napuštajuci svoj zavicaj - Sargasko more, koje se nalazi
jugozapadno od Azorskih otoka, jegulje se upucuju Golfskom strujom i,
reklo bi se potpuno besmisleno, putuju u Europu i završavaju u rijekama
koje se ulijevaju u Mediteran. Nakon nekoliko godina jegulje se vracaju u
Sargasko more, gdje polažu ikru i završavaju svoj životni ciklus
Šta
ih nagoni na tako opasna putovanja? Znanost na to još nije dala
definitivan odgovor. Možda se, kaže Muk, na to pitanje može dati
sljedeci odgovor: kada su se instikti jegulja tek formirali, slatke
rijecne vode na Atlantidi, u kojima su one mogle da nadu utocište od
morskih grabljivica, nalazile su se sasvin blizu Sargaskog mora. Slijepi
instikt ih i danas, hiljadama godina nakon nestanka Atlantide, i dalje
tjera na duga i neizvjesna putovanja tokovima Golfske srtuje!
Muk je
slijedio trag koji je Atlantida kao svojevrsni most mogla da odigra
izmedu Europe i Amerike. On je obratio pažnju na slicnost egipatskih,
srednjoamerickih i južnoamerickih piramida u dolini rijele Moce. Zatim
na slicne elemente u kulturama Baska i Maja. Muk piše o jednom baskiskom
misionaru koji je bio zapanjen kada je otkrio da ga ljudi u džunglama
Guatamale odlicno razumiju i da koriste slicna oruda pri obradi zemlje
kao i njegov narod.
Šta je nacinilo depresije u Atlantiku?
Platon
je tvrdio da je Atlantidu progutalo more. Muk je u svojim
istraživanjima poceo da traga za "izgubljenim kontinentom" i po dnu
Atlantskog oceana. Zahvaljujuci oceanografiji, nauka danas raspolaže
detaljnom kartom morskog dna. Dno Atlantika podjeljeno je na dva dijela
velikim podvodnim grebenom cija visina pod morem dostiže 3 000 metara, a
proteže se od Islanda do Antarktika.
U podrucju Azorskih otoka taj
se greben širi u plato širine 400 i dužine 1000 kilometara. Sjeverno od
njega podižu se podvodne vulkanske planine. Pojedini njihovi vrhovi
uzdižu se nad površinom oceana. To su danas Azorski otoci, ciji oblik i
razmjere uveliko podsjecaju na - Platonovu Atlantidu!
Pri
razvijanju svoje hipoteze, Muk je bacao poglede i na priobalne regione
sjevernoamerickog kontineta. U rejonu grada Carstona, u Južnoj Karolini
(SAD), aerofoto-snimanjem 1930. godine nacinjena je karta cjelokupne
oblasti, koja neodoljivo podsjeca na bojno polje prekriveno sa oko 3.000
okruglih i ovalnih kratera, ciji su "grudobrani" okrenuti prema
jugoistoku.
To je po mišljenju Muka veoma ozbiljan dokaz u korist
hipoteze da su kratere stvorile krhotine nekog nebeskog tijela koje je
doletjelo iz sjeverozapadnog pravca. Razumje se, udubljenja u Južnoj
Karolini su znatno manja od dviju ogromnih depresija koje se nalaze na
dnu Karipskoga mora; one dostižu dubinu od 9.000 metara i imaju površinu
od 500.000 kvadratnih kilometara.
Kakve su ogromne sile stvorile ta gigantska udubljenja na morskom dnu i šta je izazvalo pojavu vrtaca na obali Južne Karoline?
Katastrofa je došla s neba!
Platon
pominje odstupanje u kretanju zvijezda i ogromnim požarima na Zemlji",
koji su pratili katastrofu Atlantide. Muk smatra da je u skretanju
zvijezda rijec o - asteroidu. Matematicki proracuni rezultiraju
njegovima zakljuckom da je asteroid "dospio" iz pravca asteroidnog
pojasa Adonis i pri orbitiranju oko Sunca po opasnoj ekscentricnoj
prbiti skrenuo s nje i obrušio se na Zemlju!
Slicno gigantskoj
raketi, asteroid se iz zapadnog pravca spuštao na Zemlju. Sudeci prema
velicini podmorskih depresija, Muk pretpostavlja da je precnik kozmickog
giganta dostizao oko - 11 kilometara!
Na visini od oko 300
kilometara asteroid je zbog zapaljenog vodonika poceo da sija jarko
crvenom bojom. Za njim se vukao rep zapaljenih gasova, dugacak oko 60
kilometara. Pri prodoru kroz atmosferu, on se raspao na manje dijelove.
Dva
džinovska dijela asteroida, svaki težak od mnogo milijardi tona srucila
su se u ocean, stvorivši portorikansko udubljenje, a manje krhotine
izrovašile su tlo u Južnoj Karolini. Ti udari apokalipticke snage
izazvali su eksploziju koja je zahvatila ogromnu teritoriju. Još dva
gigantska komada asteroida pogodila su Zemljinu koru na veoma
osjetljivom mjestu - u rejonu Atlantskog grebena - i aktivirale sve
vulkane u njegovom lancu.
Stravicna kataklizma zahvatila je Atlantidu i pretvorila je u pustoš.
Zašto su nestali mamuti?
"Za
jedan užasan dan i jednu užasnu noc", kako je pisao Platon, "Atlantida
je išcezla". Još dugo su nakon toga zemljotresi potresali kontinente, pa
je sjeveroistocni dio Južne Amerike potonuo u Atlantik, a njen
sjeverozapadni dio izronio iz voda Pacifika, prenoseci gradove s nivoa
mora do vrhova današnjih Anda. Istodobno, gigantski crni oblaci,
ispunjeni otrovnim gasovima, gušili su ljude i životinje širom naše
planete.
Kao dokaz za tu hipotezu Muk navodi iznenadni nestanak
mamuta. Preživjevši desetine hiljada godina u Sibiru, koji do tada nije
bio pod ledom, oni su iznenada uginuli. Svi do jednoga!
Autor
hipoteze tvrdi da je oblak otrovnih plinova te kolose ubijao na licu
mjesta. Po njegovom mišljenju, nije iznijeta još ni jedna cinjenica koja
bi objasnila iznenadno smrzavanje dlakave sabrace slonova, niti se zna
šta je to što je uticalo da se Sibir pretvori u gigantski frižider. Da
li je pogodak asteroida doveo do oscilacije Zemlje za vrijeme njenog
rotiranja, što je izazvalo predislokaciju polova i naglu izmjenu klime? -
postavlja Muk pitanje i dodaje da su se u ogromnom crnom oblaku mogle
nalaziti i one kolosalne kolicine vode koje su izazvale svjetski potop o
cemu govore legende mnogih naroda.
Interesantno je da Platon ukazuje
na "more blata" koje je za duže vrijeme onemogucilo plovidbu brodova
izvan Gibraltara. Godine 1822. arheolog Leonard Vulej zapoceo je radove
na iskopavanju grada Ura, prijestolnice drevnih Sumerana. Ispod grobnica
prvih careva, ekspedicija je otkrila sloj mulja i prljavštine, debljine
gotovo tri metra. U istom sloju nisu bili otkriveni nikakvi arheološki
ostaci. Baš nikakvi. Sve što je do tog vremena postojalo, kao da je
netragom išcezlo!
Radanje nove civilizacije
Prema Mukovim
proracunima, covjecanstvu je bilo potrebno tri hiljade godina da bi se
oporavilo od katastrofe izazvane padom asteroida. Skoro sve to vrijeme
ogromni crni oblak vulkanske prašine visio je nad sjevernom Europom.
Za
one koji su preživjeli kataklizmu, život pod tim oblakom predstavljao
je kratku i tešku borbu za opstanak. Ljudi su lutali pod crnim nebom, na
kome se Sunce samo ponekad pojavljivalo kao daleka fatamorgana; a u
vrijeme kada je covjecanstvo stvorilo nove uvjete za razvoj svoje
civilizacije - to je bilo u cetvrtom mileniju prije nove ere - od
Atlantide je ostala samo legenda.
Sva dostignuca nekadašnje znanosti,
umjetnosti i kulture uopce, bila su zbrisana. Covjecanstvu je bilo
potrebno još 6.000 godina da bi steklo nova znanja; njih je koristio i
Muk da bi postavio svoju teoriju o uzrocima propasti blistave Atlantide.
Sub Feb 12, 2011 8:01 pm od 
Naslov: Atlantida 
