Japanska mitologija

Japanska mitologija – Kigi (Kojiki i Nihongi)

U Japanu je od najranijih vremena mitologija bila u službi vladajućih
klasa koje su sastavljale i mijenjale tradicionalne mitove s ciljem da
sebi osiguraju položaj. Tako su Japanci dugo vjerovali da su carevi
božanstvena bića po svojoj sposobnosti arahitogami (oličenje boga).
Tako je za vrijeme vladavine Meiji (1868. – 1612.) mitologija
uporabljena za jačanje carske vlasti (Šintou).Tako su mitologija
(religija) i politika postale u Japanu jedno te isto, a tijekom 1930.
mitologija će postati duhovno opravdanje za japansku nacionalističku i
militarističku politiku, a takovo stanje promijenit će se tek nakon
Drugog Svjetskog rata. Naime, japanski car je 1. siječnja 1946.
službeno porekao da ja bog i istaknuo da nije povezan s narodom na
mitski način. Time je i Šinto prestao biti državna religija, a japanska
mitologija napokon gubi svoju političku ulogu i vraća se svom izvornom
duhu. Glavnina mitološke građe Japana nalazi se u dvije knjige (Kojiki
i Nihongi) koje se zajednički nazivaju Kigi. Sve te drevne zapise i
kronike dao je prikupiti i zapisati car Tenmu. Japanske carske kuće
voljele su tvrditi da potječu od Amaterasu – božice Sunca. Japanski
profesionalni pripovjedači (kazivači) mitologije nazivaju se –
Kataribe, a japanski seoski starci prenosili su usmene predaje o
lokalnim božanstvima, precima i herojskim junacima, te razne priče o
lokalnim vjerskim svetkovinama i ostalim ljudskim, ali i prirodnim
pojavama. Upravo ti mitovi i mitska kazivanja kasnije su zabilježeni u
Fudoki i Noritu, te u Kogoshui (povijest Inba svećenički klan koji je
upravljao Šintoom). Glavna mitološka kazivanja potječu iz geografskog
područja Japana imena Takamagahara (Yamato mitovi), (Izumo mitovi) i
(Tsukushi mitovi). Japanski naziv za boga je Kami, ali taj naziv
istodobno opisuje i nešto što pobuđuje strah, te posjeduje nadnaravnu
moć i ljepotu. Tako se u japanskoj mitologiji Kami vrlo često naziva
neka planina, rijeka, drveće, stijene, životinje, ali i ljudi, pa otuda
mnoštvo božanstava, duhova i predmeta koji su se štovali kroz japansku

Kineske mitološke škole – škole mišljenja

Tekstovi koji datiraju iz Han razdoblja kineske mitologije kazuju o
shvaćanju kozmosa u razdoblju prije dinastije Ch'in. U tom razdoblju
zorno se vidi postojanje triju škola mišljenja: suan je, hun t'ien i
t'ien kai (chou pei). Prva škola (suan je) kazuje da se Sunce i druga
nebeska tijela slobodno kreću po nebeskom svodu koji nije krut. Druga
škola (hun t'ien) i njezino kazivanje donekle su povezane s mitološkim
pričama o P'an kuu, jer kazuje da Svijet poput uspravljenog kokošjeg
jajeta. Nebo, po kojem se kreću Zvijezde, nalazi se s unutarnje gornje
strane ljuske tog jajeta, a Zemlja pluta u prvobitnom oceanu na dnu
donjeg dijela ljuske tog jajeta. Prema trećoj školi (t'ien kai), koja
je izgleda i najstarija među njima, nebeski je svod preokrenuta zdjela
koja se okreće na jednoj osovini (Zvijezda Sjevernjača) a ostale
Zvijezde pričvršćene su na samoj zdjeli. Prema toj školi Zemlja je
ravan četverokut, ili krnja četverostrana piramida okružena morem.
Upravo ovako kazuju i najstarija kineska mitološka učenja i tamo je
Zemlja četvrtasta i nepokrenuta (jin), a Nebo se okreće i okruglo je
(jang). Objašnjenje za te proturječnosti leži prilično izvan središta
tog sustava. Prema Shan Hai Chingu čudovište imenom Kung Kung pokušalo
je ugrabiti vlast od četvrtog cara Jaoa, ali u tomu nije uspjelo. Tako
je čudovište Kung Kung u svoj svojoj srdžbi rog zabilo u sjeverozapadni
potporanj (planina Pu Chou). Ta planina nakon udara Kung Kunga
raspuknula se, pa se Nebo nagnulo prema sjeverozapadu i u nebeskom je
svodu nastala šupljina. Cijela se Zemlja nagnula u stranu, pa poradi
toga i sve rijeke u Kini teku smjerom prema jugoistoku. Nadalje, nakon
tog udarca nastale su mnoge poplave s kojima Kina ima još i danas
velikih problema. Izmjena godišnjih doba također je prema kineskoj
mitologiji posljedica udara Kung Kunga, a i sam Dan i Noć izmjenjuju se
nakon toga. Na nebeskom svodu prema tom kazivanju Sunce je morao
zamjeniti plameni zmaj, jer kako je nestalo nebeskog svoda Sunce više
nije imalo gdje stajati. Tako je Dan onda kada zmaj ima otvorene oči,
Noć je onda kada zmaj zatvori oči. Kada zmaj udahne vlada zima, a kada
izdahne ljeto. Kada pak zmaj kihne puše vjetar, a kada se zakašlja grmi
i pada kiša.